06.01.2017.

OZENIO SE SINOC!!!



Znate, moja najveca ljubav se ozenila sinoc. I kako Sergej kaze, sa moje strane kreveta, nek te drugi doceka.
Odustala sam od toga, jer sam bila mlada za takve stvari. On je nasao mladju i dokazao mi da neke pristaju na sve, bez obzira. Ja nisam pristajala. Gurala sam svoje. I otisla sam. A ona je pristala. Pristala je da voli muskarca koji voli drugu, pristala je da se zaruci nakon 5 mjeseci veze i sa se nakon 6 uda. Ja sam trazila nesto vise, dok mi je davao sve. Ona je prihvatala mrvice, i zato smo tu gdje smo. :)

12.07.2016.

Tamo gde spavas toplo je, i toj koju ljubis dobro je..

132 dana.

Kako grle tudje ruke, ljubavi? Kako je slusati tudji glas svake noci na telefonu, i svako jutro se buditi i njoj slati poruku? Ovdje i nije bas za pohvaliti. Bilo je dobro, islo je super, dok ga nisam pocela porediti s tobom. Time sam izgubila sve sto sam mogla imati s njim.. I to sto stalno mislim na tebe, isto nije od velike pomoci. Nekako, svaka normalna veza, svaki normalan muskarac, poslije tvoga ludila, nije dovoljno dobar. I opet bih sve mijenjala, za par trenutaka tvog ludila. Dala bih sve. Samo da se dva ludila opet spoje. Najbolje idu jedno uz drugo.
Ali, ipak. Mozda, nekad, negdje.
Do tada..

23.06.2016.

Najmanje smo je imali, a najvise zasluzili..

"I probudila me sparina. Kroz prozor vidim da je sunce vec visoko na nebu, i da ce danas biti jako toplo. Mrzim ove ljetne vrucine. Sva sam u znoju. Ali raspolozenje je dobro. Valjda jer je nebo bez oblacka. Onako sanovna, podizem se da sjednem, i uzimam mobitel. U tom trenutku vidim strasan prizor. U tom trenutku shvatim, i prepadnem se. Okrecem dobro poznat broj i samo kazem:-"Dodji po mene, moramo u bolnicu." Petnaest minuta sjedim ukocena na krevetu, bojim se. Tad cujem otkljucavanje vrata i njega kako trci kroz hodnik do sobe. Ulazi u sobu, i na prvu se zaustavlja na mjestu ali vec poslije nekoliko sekundi prilazi mi i kaze da moramo ici. Znam, i on se prepao kada je vidio da je krevet na kojem sam sjedila umazan krvlju. Na bijelom carsavu krv je bila toliko upadljiva, i strasna, ne cudi me to da je na prvu posustao, i prepao se. Uzima mi telefon iz ruke i grli me. Pocinjem plakati. Znam, sad vec osjetim. Moje bebe vise nema. Otisla je. I ja ne znam zasto.

On me podize iz kreveta, i skoro place. Iznosi se iz stana, i stavlja u auto. Sve je ostalo otkljucano, ali nije ga briga. Sjeda u auto i vozi me do bolnice. Ja ne progovaram. Nije da ne zelim, nego ne mogu. Voljela bih mu reci hvala, ali ovo sto radi je samo pokusaj da se spasi nesto sto je vec otislo.. Znam da placem, ali ne osjecam nista. U glavi mi je samo to da smo svi Boziji, i da se svi Njemu vracamo. Ali ovaj put je stvarno tesko. Ne znam cime sam zasluzila. Cime smo MI zasluzili. Uvijek smo srece najmanje imali, a najvise zasluzili.."

17.06.2016.

:)

Jednom će se oluja završiti, i nećeš se sjećati kako si je preživio. Nećeš čak ni biti siguran da li se zaista završila. Ali jedna stvar je neosporna: kada izađeš iz oluje, nikad više nećeš biti isti čovjek, koji je ušao u nju. Jer je u tome i bio cio njen smisao. - Haruki Murakami

17.06.2016.

Nije vazno s kim si nocas bio, kad bi svaku ostavio, da bi sa mnom ostario, lave moj..


Stariji postovi